By ROCK VELIKAN I ANTIRATNI HEROJ
ZORAN STAJČIĆ: „Nitko ne može uništiti vidikovac. S njega će uvijek pucati pogled!“
Dodjela Nagrade “Milan Mladenović” i ove se godine održala u Makarskoj 21. rujna, na Milanov rođendan.
Dvodnevni Modro-zeleni festival u čast rano preminulog frontmena grupe EKV započeo je 20. rujna izložbom ispred dvorane Arte “Kao da je bilo nekad”, a Milanove fotografije s makarske plaže, iz zaseoka Puharići, kao i s članovima grupe EKV privukle su mnoštvo posjetitelja koji su imali prilike sudjelovati i u panel diskusiji “Nepristajanje ili Kako je EKV postala veliki bend”.
Moderator te večeri bio je Zoran Stajčić, osnivač i glavni urednik portala Ravno do dna, a o Milanu su govorili Ivan Fece Firči, bubnjar grupe EKV, Nebojša Krivokuća koji posljednje tri godine radi na monografiji Milana Mladenovića, te Dubravko Jagatić, novinar i organizator koncerata EKV u Zagrebu.
“Ovo je zemlja za nas, ovo je zemlja za sve naše ljude, ovo je kuća za nas, ovo je kuća za svu našu dicu, Pogledaj me, o, pogledaj me, očima diteta“, pjevao je ženski zbor Fjoret na samom početku svečane dodjele Nagrade Milana Mladenovića u decentnom prostoru dvorišta Glazbene škole u Makarskoj. I oči su mi zasuzile. Onako kako to oči znaju, neočekivano, da bi nam dale do znanja da ćemo neke momente pamtiti kao one koje još nazivamo emotivnima i da naša volja nema previše utjecaja na neočekivanu toplinu iznutra koja nam suzama načas zamuti vid. Fjoret su tekst pjesme „Zemlja“ pjevale s puno zanosa i energija, nimalo komorno, već svečano, ali kao da su imale želju da to bude još svečanije – iz srca. S tom sitnom promjenom „dece“ u „dicu“ kao da je nenamjerno izveden čin ukorjenjivanja glazbe EKV-a u dalmatinsku tradiciju, u pučku naraciju, time i u novi život odnosno produžetak života živopisnog sjećanja na jedno jedinstveno umjetničko stvaralaštvo na ovim prostorima. Kao što izvedba pjesme „Zemlja“ ženskog zbora Fjoret nije bila nimalo obična i uobičajena, tako je budući projekt koji je ubrzo potom predstavila Antonia Radić Brkan, dogradonačelnica Makarske već sada jedna od najljepših i najnesebičnijih gesti koju je jedan grad, jedna zajednica, dala nekom jugoslavenskom rock umjetniku” – piše Zoran Stajčić
„Dugo smo razmišljali o tome da Milanu Mladenoviću dodijelimo ulicu ili šetalište u Makarskoj, ali nismo htjeli raditi preimenovanja postojećih, kako se to obično radi“, započela je Antonia Radić Brkan i nastavila:
„Makarska je poznata po svojim vidikovcima i tako smo došli na ideju da izgradimo Vidikovac Milana Mladenovića na poluotoku Osejava, mjestu prikladnom za sjećanja i nadahnuća na način kako je Milan bio nadahnut Makarskom i Jadranskom morem.“
Oči su mi ponovno zasuzile dok sam u brzini smatrphoneom fotografirao nacrt budućeg projekta kružnog oblika (očigledno se vodilo pažnje i o simbolici pjesme „Krug“), jer sam se prisjetio i s koliko žuči sam svojevremeno pisao tekst kad je donesena odluka da Milan Mladenović dobije ulicu u Zagrebu, ulicu bez ijednog stanovnika, tj. samo jedan mali pristupni krak cesti koja uz savski nasip s novozagrebačke strane vodi prema jakuševačkom deponiju smeća. Sjetih se stuba, brodova, aerodroma i sličnih inicijativa koje su se ticale imena drugih zaslužnih glazbenika kako bih pronašao nešto s čim bih mogao komparirati ideju Makarana i ne nađoh ništa ravno tome. Ako je nešto odlika pjesnika i pjesništva, to je zagledanost u horizont života i pokušaj da se dokuči što se krije iza obzora gledanjem iskrenim očima djeteta. A ako je netko od pjesnika bio zagledan takvim očima i maštao o imaginarnom mjestu za slične sanjare „s dignutim čašama“, to je bio Milan Mladenović, koji bi da je živ, prošle subote navršio 66 godina.
„Za kad je planirana izvedba projekta“, upitao sam dogradonačelnicu Antoniu Radić Brkan nakon svečanosti dodjele nagrada. „Što je prije moguće“, bio je njen odgovor.
Makarska je tako te subote na jedinstven način prigrlila pjesnika koji je provodio ljeta i odrastao na njenim ulicama. Milan Mladenović nije dobio ni bistu, ni spomenik, dakle materijalne stvari koje su često na udaru raznoraznih vandala ako se pogleda u povijest ovih prostora, često nemilosrdnih prema svojoj spomeničkoj baštini, već vidikovac – istovremeno intimno i društveno mjesto gdje se otvaraju horizonti, mjesto gdje se susreću imaginacija i realnost. Nitko ne može uništiti vidikovac. S njega će uvijek pucati pogled. Upravo stoga se ne mogu sjetiti niti jedne političke odluke na ovim prostorima koja je tako decentno i s puno obzira i razumijevanja prema umjetniku donijela sličnu, bit ću slobodan to reći, „pjesničku“ odluku – zaključuje Stajčić
ANTI-RATNI HEROJ I ROCK VELIKAN PORIJEKLOM IZ MAKARSKE
Milan je bio sin Spase, oficira Jugoslavenske narodne armije rodom iz Kruševca i majke Danice, domaćice iz Makarske. Rođen je u Zagrebu, kad je imao šest godina obitelj se preselila u Sarajevo, a zatim 1970. u Beograd
Tamo je pohađao 11. beogradsku gimnaziju i osnovao je prvi bend Limunovo drvo. U mladim danima stalno je dolazio i u svoju Makarsku, rodno mjesto njegove majke Danice Puharić (Lecalo).
Osamdesetih je udružio snage s Dušanom Kojićem-Kojom i Ivanom Vdovićem-Vdom te Dragomirom Mihajlovićem i osnovao bend Šarlo akrobata koji se i dan danas smatra jednim od predstavnika novog vala na području Jugoslavije.
Nakon albuma “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” grupa se raspala uslijed nesuglasica Milana i Dušana, a krajem 1981. godine Milan i Dragomir osnivaju sastav Katarina II (kasnije preimenovan u Ekatarina Velika). Njima se uskoro pridružila Margita Stefanović Magi, Bojan Pečar i Ivan Vdović pa su od 1984. kao takav sastav izdali prvi album. Najpoznatije pjesme benda koje se i danas pjevaju su “Ti si sav moj bol”, “Krug”, “Srce” …
Milan je bio poznat i po svojim otvorenim antiratnim stavovima. Pa je tako za vrijeme rata s članovima bendova Partibrejkers i Električni orgazam osnovao projekt Rimtutituki (inače anagram od Turim ti kitu) koji se koncentrirao na antiratnu propagandu. Svoj najpoznatiji singl “Slušaj vamo” promovirali su koncertom s kamiona koji je kružio po ulicama Beograda.
Kad je 1992., u jeku rata, na festivalu Beogradsko proljeće EKV proglašen grupom godine, Milanova antiratna izjava digla je popriličnu prašinu.
– Nama je bilo lako osvojiti ovu nagradu jer su mnogi naši prijatelji morali napustiti ovu zemlju. Neki od njih su ovog trenutka živi, a možda i nisu živi, u Zagrebu, Sarajevu, Dubrovniku… Molim vas za minutu šutnje za one koji su poginuli u ovom ratu koji nema smisla.
Negdje u ljeto 1994. grupa Ekatarina Velika prestala je s radom. A nekoliko mjeseci kasnije, Milan umire u 36. godini života.
Ime ovog Makaranina danas nose ulice u Beogradu, Zagrebu i Podgorici.
