By Nikad mi nije bio pretjerano lijep, “moj” mali grad.. nikada ga nisu krasile neke starinske vizure, znate one koje krase skoro sve dalmatinske gradove.
Ali bilo je tih nekih sitnica koje su mi ostale, koje su se urezale u sjećanja zauvijek…pa tako i ova riva, jer iako mlad “moj” grad, ova riva ima staru dušu.
Nekoć su je krasile palme, sjećam se kako su rasle s nama, pored njih nekoć su stajale savinute lampe preko kojih smo se prevrtali dok bi nam starci zastajali u usputnim večernjim razgovorima..
Nestale su lampe, a i palme.
Kasnije ih nismo ni primjećivali, vodili smo važnije brige, one koje su se u grupama šaputale na zidićima u sitne noćne sate…ni komarci nam nisu smetali…
Prve kave popile su se baš tu, rađale prve simpatije…
Stara riva sad je nova, ali samo ruhom…sve ostalo pričaju njeni zidići. Ako se prošećete dovoljno kasno, sve ćete čut. O nekim izgubljenim generacijama i kako joj nove više ne šapuću tajne…
I dalje mi nije lijep “moj” grad, ali je…jer ga volim.
Ela Pustajec/facebook
