By 
Romeo Grbavac i Boris Krčmar nadvisili su Jonnyja Claytona, desetog igrača svijeta na PDC-jevoj svjetskoj rang-ljestvici, i Jima Williamsa, 44. na svijetu, te su prvi put u povijesti za Hrvatsku izborili četvrtfinale SP-a.
Na taj su se način mediji koji prate pikado tijekom BetVictor World Cup of Darts u Frankfurtu raspisali o dvojici najboljih hrvatskih pikadista koji su kreirali svjetsku senzaciju – pišu Sportske novosti.
Ako su oni koji prate ovaj u svijetu sve prodorniji sport odavno upoznali Borisa Krčmara, njegov partner Romeo Grbavac bio je iznenađenje. On je u tom meču trebao biti najslabija karika, ali je s dva krucijalna izlaza pokazao da ta priča stoji samo na papiru.
Kao uvjerljivo najlošije rangiranog igrača u tom meču, mnogi su se za Grbavca pitali: “Tko je on?” To će se pitanje u skoroj budućnosti zasigurno sve manje postavljati. Grbavac je čovjek koji je sa svojim puno poznatijim partnerom detronizirao svjetske prvake i odsad će svi u ovom miljeu za njega znati, iako je naš par nakon toga izbačen u četvrtfinalu. Premda su zaustavljeni dvije stepenice od konačnog cilja, spominjanje Krčmara i Grbavca ubuduće će kod upućenih izazivati strahopoštovanje i respekt. Dakle, Krčmar je već neko vrijeme ime u pikadu, a tko je zapravo Romeo Grbavac?
Ovaj 29-godišnjak rodom iz Makarske, ni po čemu nije drugačiji od tisuća drugih mladića koji su svoje snove otišli potražiti izvan granica Lijepe Naše. Razlog je sasvim prozaičan. Svoju ljubav prema sportu koji voli i kojim se bavi, te u kojem je odlučio napraviti karijeru, morao je potražiti u Njemačkoj, u koju je otišao zato što u Hrvatskoj nije mogao pronaći dovoljno sponzora i financijskih sredstava neophodnih za nastupe na brojnim turnirima.
Nastupi i uspjesi na njima, kao što je to u pravilu slučaj u svim sportovima, donose financijske nagrade i pomake na svjetskoj ljestvici.
– Nema tu nikakve mudrosti, od nekakve plaće u Hrvatskoj koja se kreće u granicama do tisuću eura apsolutno je nemoguće financirati skupa putovanja i odlaske na turnire. Ako, pak, ne odlaziš na ta najjača natjecanja i nemaš rezultate, nemaš niti financijske injekcije potrebne za daljnja ulaganja, za putovanja i nastupe. Ako ne igraš protiv najboljih na svijetu, nema ništa od bavljenja ovim sportom. Tako je sa svim takozvanim malim sportovima. Dok sam bio doma, bio sam osuđen na moljakanja na raznim adresama, teško sam pronalazio sponzore jer se sponzori sporadično javljaju samo ako si na vrhu. To je jedan zatvoreni krug koji je teško probiti, posebno kad je čovjek na početku karijere – ističe Romeo
Za Romea je sve ipak krenulo nabolje kad je otišao u Njemačku.
– Radim sada u jednom pikado klubu i veliku mi pomoć pruža vlasnik Slađan Nedić. U tom klubu sam zaposlen, tamo sam pronašao i sponzore, Slađan mi daje slobodne dane kad odlazim na natjecanja, puno mi je pomogao i sve se to sada odrazilo na moje nastupe i rezultate. Sad se već lakše diše. Određenu pomoć dobivam i iz PK Dioklecijan iz Splita, čiji sam član – objašnjava.
Na sljedećem će SP-u, kaže, pokušati otići još korak dalje. Laicima među nama Grbavac se potrudio pojasniti kakav je pikado zapravo sport jer kod nekih vrijedi uvriježeno mišljenje da je to “birtijaški sport”.
– Tako to mnogima može izgledati, ali uopće nije tako. Nitko od nas nije u savršenoj fizičkoj spremi jer ona nije presudna. U pikadu je najvažnija glava. U pripremi za nastupe i turnire ja ne trčim i ne radim sklekove i zgibove, ne provodim vrijeme u teretani. Iako je sve ponekad fizički vrlo zahtjevno, u pikadu je najvažnija koncentracija i suočavanje sa stresom. Svi oni najbolji na svjetskim listama i mi koji smo nešto niže, ali i oni koji su na puno nižim levelima, sposobni su u jednom bacanju ostvariti 180, tri trostruke dvadesetice. Samo je pitanje koliko je to tko puta sposoban ponoviti – kaže Grbavac.
Za takvo nešto ipak postoje naporni treninzi.
– Mnogi najbolji svjetski igrači puno radno vrijeme od osam sati bacaju strelice. Ja osobno treniram minimalno pet-šest sati dnevno i to je jedini način da te ruka sluša. Kad si na natjecanjima, ti si svjestan da znaš ubaciti 180 jer si to tisuću puta već napravio, no treba to napraviti kad si pod stresom, kad si pred kamerama, kad te na TV-u gledaju doslovno milijuni ljudi jer stvarno jako velik broj ljudi prati i voli pikado. I sam sam se iznenadio koliko sam poruka podrške dobio na društvenim mrežama kad smo pobijedili Velšane – otkriva Grbavac koji još nije profesionalac, no na putu je da to postane.
Planira se vratiti u Makarsku.
– Iako su mnoge druge zemlje zbog tradicije u velikoj prednosti pred nama, Hrvatska je i dosad bila vrlo uspješna u pikadu. Kad si u hrvatskom dresu, tad ne igraš samo sa sebe, igraš za cijelu zemlju. U tom mi je smislu želja po povratku u Hrvatsku osmisliti neki projekt da se i u školama u pozitivnom svjetlu prezentira ovaj lijepi sport. Da ga se prestane doživljavati kao sport ljudi koji vrijeme provode po kafićima – poručio je.
