By Tanja Jerković profesorica tjelesne kulture i trenerica već dvadeset i dvije godine, postavlja temelje rukometa u Pločama.
Tanja je samozatajna trenerica i prva stepenica za najmlađe dobne skupine rukometašica, koje ove godine broje gotovo pedeset djevojčica. Prisustovali smo jednom satu treninga i saznali ponešto o trenerici Tanji.
Odmah za početak recite nam zašto ste izabrali baš rukomet od svih sportova?
– Nisam planirala niti je bilo govora o tome kad sam bila djevojčica, nego je to bila preporuka moje učiteljice koja je na satu tjelesnog primjetila kako dobro igram graničara, dapače i predobro da bi gotovo uvijek ostala sama kao pobjednik, pa me uputila na treninge. Tada nije bila praksa da se započinje s treninzima u ranijoj dobi nego tek u petom ili šestom razredu, a ja sam započela već u trećem.
Studirali ste u Zagrebu i nakon završenog studija zapošljavate se kao učiteljica tjelesne kulture u Osnovnoj školi Marka Marulića u Ljubuškom, gdje radite već dvadeset i dvije godine, je li to bio vaš cilj i vaša želja?
– Otkako znam za sebe, znam da želim raditi s djecom. Oni me pokreću i sve radim isto kao i prvog dana. Postojao je jedan jedini izbor za mene. Kroz karijeru su mi se nudile i druge mogućnosti, a ja ne mogu reći da nisam imala ambicije za nešto drugo jer bi to bilo potpuno pogrešno, nego jednostavno ne postoji ništa ljepše, bolje, plemenitije i za mene uzvišenije od rada s djecom koju učim i pratim njihov rad, a vjerujte nagrada za sve to je golema.
U zadnje dvije godine povećao se interes za rukomet, tako da sad u grupi imate nešto manje od pedeset učenika. Čemu ih vi učite, obzirom da trenirate najmlađu dobnu skupinu?
– Istina, interes za rukomet se povećao iako je on uvijek postojao u našem gradu koji i je, usudila bi se reći, grad sporta. Ono čemu ja učim djecu su osnove, od koordinacije, ravnoteže do selekcija na temelju njihovih sposobnosti, jednom rječju postavljam temelje. Ove godine zaista imam brojnu skupinu i preponosna sam zbog toga. Nastojim zadržati tu brojku konstantnom, a to nije nimalo jednostavno i sami znate da djeca znaju nakon izvjesnog vremena izgubiti interes pa osim samih osnova i principa treniranja trebate biti i svojevrsni animatori koji će im zadržati fokus i zainteresiranost.
Mlade rukometašice Dalmatinke su osvojile državno prvenstvo, a vi ste ih cijelo vrijeme pratili, bez obzira što ne trenirate njihovu skupinu.
– Ja sam bila njihova moralna podrška. Svaki vikend bio je podređen njima i svaki trenutak s njima bio je dragocjen. Puno je jednostavnije i trenerima i curama kad je tu i ženska ruka, pa ako sam tu i da samo porazgovaramo.
Osim što sam trenerica, a smatram se strogom, prvenstveno sam njihov prijatelj i podrška, netko tko će sve podrediti njihovim potrebama, a posebno za vrijeme odigravanja utakmica. One su sve meni posebne i sama sam majka i moje obje kćeri treniraju rukomet, tako da osim moje uloge trenerice, moja najvažnija je ona uloga majke. Možda to dvoje što imam u sebi djeca osjete, a meni je omogućilo da osluškujem i razumijem sve njihove potrebe.
Pitali smo i male rukometašice što one misle o svojoj trenerici i zašto treniraju baš rukomet.
Natalija (9): Trenerica je jako mudra i dobra, a treniram zato što se trebam puno gibati da bi bila zdrava.
Ena (8): Trenerica je pravedna i poslušna je, ona mene sve sluša šta joj kažem, kad kažem idemo se igrat onda se igramo i ja obožavam rukomet.
Mia (9): Trenerica je dobra i zabavna. Svidio mi se rukomet jer ga je trenirala moja sestra pa sam poželjela i ja i super mi je.
Koliko često održavate treninge i imate li možda neke nove planove u dogledno vrijeme?
– Zbog školskih obaveza moja skupina ima treninge dva puta tjedno. Ono što mi je želja i cilj u budućnosti je mini rukomet, a kako već imamo jako dobru suradnju s Gradom, uskoro bi trebali i dobiti mini golove tako da će i skupina od 1. do 4.razreda moći igrati utakmice.
Možete li nam ispričati neku anegdotu s treninga koja vam je ostala upečatljiva.
– Uh, bilo ih je zaista puno, a izdvojila bi jednu na koju me i dan danas podsjećaju. Trenirala sam tada generaciju 1994./1995., za koju moram reći da je bila jedna izvanredna generacija. Trenirali smo u gotovo nemogućim uvjetima, doslovno nismo imali golove, ali te cure su nadmašile i starije generacije. Pitala sam tad cure da dignu ruku tko je dešnjakinja, a tko ljevakinja. Među njima bila i Andrea Klarić koja je digla ruku da je i ona dešnjakinja, kao i njene kolegice, a ja to nisam provjerila pa je Andrea koja je zapravo ljevakinja, cijelo vrijeme igrala desnom rukom, doduše fantastično.
Čak je i trener Ante Jerković, kad je Andrea operirala desno rame u šali rekao “eto sad treba iskoristiti konačno Andreinu lijevu ruku.”
I dan danas mi kažu kad dođe nova skupina “Tanja; jesi provjerila kako treba?!”
Spomenuli ste odličnu rukometašicu Andreu Klarić, vjerujemo da u svakoj generaciju ima pravih talenata, kako ih otkrivate?
– Dok se još uče motoričkim sposobnostima radim određenu selekciju, što po sposobnosti što po trudu i volji. Ima djece koja nisu toliko talentirana, ali su uporna, a vjerujte da se trud u svemu isplati. Nije presudan talent, već klik koji im se dogodi kad shvate da je prvo potrebno sve tehnički savladati. Uz napredak i razvoj kroz treninge, još je važnije uopće se baviti tjelesnom aktivnosti, a kroz timski rad na treninzima uče se disciplini, suradnji, razvijaju se i stvaraju prijateljstva.
Nakon toliko godina, jeste li osjetili ikad zasićenje ili želju za eventualnom promjenom treniranja dobne skupine?
– Nikad i još uvijek ne, pa pretpostavljam da se to tako skoro neće ni dogoditi.
Nedavno sam zamolila trenera koji trenira stariju skupinu da me zamijeni, a on me je nakon odrađenog sata nazvao i rekao; pa oni imaju milijun pitanja i potpitanja, odakle ti energija?! Ja se ne nadam, ja znam da ću uvijek imati volje i želje za rad s djecom, osim što ih treniram, ja sam njihov prijatelj i učitelj, još samo da me u mojim željama posluži zdravlje da mogu fizički izvesti sve što je potrebno za pravilno odrađen trening.
Kako ne voljeti posao na kojem vas djeca dočekaju trčeći vam u zagrljaj, kako ne voljeti tim kad je on u ovom poslu neraskidiv i kad jednom svatko krene svojim putem, a ostane veza koju smo zajedno gradili na parketu prvih osnova rukometa.
Razgovarala: Eleonora Doboš
Pri preuzimanju teksta i fotografija, obavezno je navesti klikploce.com.hr kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
