By Teta Snježana Merdžan odgojiteljica je u vrtiću preko 33 godine. Posjetili smo je na radnom mjestu na kojem nas je dočekala nasmiješena, okružena dječicom o kojoj brine za vrijeme radnog vremena. Čim vidite tetu Snježanu, odmah osjetite da je to osoba koja ovaj posao ne radi, već ga živi.
– Tako je. Radim najljepši posao na svijetu, ako se on uopće može nazvati poslom, jer biti odgojiteljica za mene je oduvijek bio poziv, a ne zanimanje.
Svaki put kad uđem u grupu i kad mi djeca polete u zagrljaj te svi krenu pričati u isto vrijeme, nestrpljivi da mi kažu što im je na umu, nemam vam što za reći nego da me tada preplavi emocija, ona iskrena, gdje osjećate samo sreću.
Kad ste prvi put spoznali da želite biti odgojiteljica?
– Još od djevojačkih dana znala sam što želim biti. Već sam se u srednjoj školi odlučila za pedagoški smjer. Jedne prilike smo tako i posjetili DV Ploče i čim sam ušla u vrtić rekla sam: Ja ću biti odgojiteljica! Nakon srednjoškolskog obrazovanja, upisala sam studij za predškolski odgoj, te sam kasnije postala i profesor predškolskog odgoja.
Daleke 1993. godine zapošljavate se u DV Ploče na neodređeno vrijeme i kako kažete vrlo je važno raditi na sebi, što pod tim podrazumijevate?
– Vrlo je važno biti uključen u cjeloživotno obrazovanje. I sama sam, čim mi se ukazala prilika, ponovno upisala studij u želji da steknem još više znanja. Ono što bi istakla kao vrlo važno je povezivanje teorije i prakse, jer jedno bez drugog ne ide. U svom radu rukovodim se interesima djece, stvaram poticajno okruženje u kojem mi je cilj da djeca uče kroz igru i to aktivno sudjelujući.
Odgojitelj treba posjedovati emocionalnu inteligenciju koja uvelike olakšava put do razumijevanja svakog djeteta i roditelja.
Vama odgajateljima obično znaju reći: Lako je vama, vi se cijeli dan samo igrate. Kako biste vi objasnili svoju ulogu?
– Da bi djeca bila spremna za život, posebno onaj odrasli, trebate itekako vladati znanjem iz pedagogije, imati kako ih ja zovem “male trikove” i biti izuzetno samopouzdani da vas shvate ozbiljno. Uvijek treba imati na umu da smo mi njihov model koji treba postupati odgovorno, biti pravedan, strpljiv, suosjećajan i vrlo organiziran. Djecu ne možete zavarati i moramo biti svjesni kad govorimo jednom djetetu da je još deset očiju uprto u vas.
Kad netko kaže vrtić, koje asocijacije bude u vama?
– Prvo pomislim na sretna lica, osmijehe, uspomene s izleta, priredbe.
Vidim ispred sebe generacije i generacije koje sam čuvala, učila, bodrila, pripremala za školu. Vidim ljubav, dobro, radost, spoznaje, uspjehe. A kad smo kod uspjeha, na zadnjoj Olimpijadi, što moram spomenuti, naša djeca su osvojila preko trideset medalja, na što smo posebno ponosni.
Kako biste usporedili rad odgojatelja u odnosu nekad i sad?
– Svi smo svjesni da je došlo neko novo vrijeme, svi smo u žurbi, pod većim pritiscima i stresom, tako da bih rekla da je danas teže raditi. Djeca su prepuštena mobitelima, televiziji, crtićima često neprimjerenog sadržaja i sve se to odražava na njihovo ponašanje.
Primjerice, danas moramo uložiti puno više truda da suzbijemo agresivno ponašanje koje se javlja već kod trogodišnjaka. U vrtiću, i to ako vodim istu grupu, tek nakon dvije do tri godine možemo vidjeti rezultat svega što smo radili. U zadnjih petnaest godina povećao se broj djece s teškoćama s kojima sam radila kao i sa darovitom djecom. I sve je izazov, dvostruki kad radite s djecom. Odgojne mjere uvijek prilagođavam individualnim sklonostima, promatram njihov napredak i radujem se svakom pa i najmanjem pomaku.
Kroz razne projekte imala sam priliku raditi sa darovitom djecom i sa djecom s odstupanjima u razvoju, i učila sam i od jednih i od drugih. Da sam zapisivala sve anegdote kojima smo se zajedno smijali, mislim da nema izdavačke kuće koja bi to količinski mogla izdati.
Trenutno obnašate dvije funkcije onu odgajatelja i zamjenika ravnatelja. Ono što mnogi ne znaju je da ste u čak četiri mandata obnašali funkciju sindikalnog povjerenika?
– Vrtić je moja druga obitelj, tu provodim predivne dane moga života, jer dok radiš ono što voliš ništa ti nije teško. I sama sam roditelj, imam tri kćeri, ponosna sam što su sve tri fakultetski obrazovane, a još više mi je na ponos što su dobri ljudi. Tako se i na poslu trudim biti dobar odgajatelj kojem je važno pomoći roditeljima koji danas odgajaju djecu u drugim uvjetima, a ja im želim dati prave smjernice djelovanja. Nadam se da u tome i uspjevam, kao što se nadam da ću uspjeti u novom izazovu koji je preda mnom, zamjene ravnateljice. Uvijek sam se zalagala za prava radnika, za pravdu, za bolji boljitak i četiri mandata zaista govore da su moje kolege to prepoznale u meni i ja sam im zahvalna na tome.
Za kraj poruka čitateljima Klika.
– Koliko god vam se neka situacija u životu činila teškom, zapamtite da se iza oblaka uvijek krije sunce.
Razgovarala: Eleonora Doboš
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti klikploce.com.hr i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
