By Kada čitate o ljudima u nevolji, ili žrtvama nasilja ili političkih okolnosti… nalazite li razloge zašto se to ne bi dogodilo vama? “Ja bih drugačije učinio u toj situaciji”, “Na njenom mjestu, pokušala bih pobjeći”, “Takav je to mentalitet, zašto se ne pobune protiv izrabljivanja?”, ili, popularno unutar New Age grupa, “Vjerojatno je to privukao svojim negativnim razmišljanjem.”
Okrivljavanje žrtve je uobičajen, automatski obrambeni mehanizam – pokušaj da nadvladamo vlastite strahove i postignemo osjećaj da nismo na milost i nemilost slučaju. Osjećaj da nemamo kontrolu nad svojim životima je zastrašujuć i prirodno je da se pokušamo obraniti od njega, čak i kad to zahtijeva vrlo subjektivnu logiku.
Nažalost, često to rezultira suptilnim ili manje suptilnim okrivljavanjem žrtava nasilja ili nesretnog slučaja, dok se odgovornost nasilnika ili počinitelja može ignorirati ili umanjavati. U svojoj potrebi da izbjegnemo strah, ne želimo pridati preveliku moć ili pažnju onima koji su odgovorni; ne želimo osjećati da bismo u sličnim okolnostima i sami postali žrtva. Želimo osjećati da bismo sami bili snažniji, posebniji, pa tragamo za idejama zašto je žrtva mogla izbjeći svoj udes, ali zbog neke vlastite pogreške nije.
Recimo da je točno da je žrtva napravila pogrešku. Tko od nas ne čini pogreške? Možete li se sjetiti situacija u kojima ste mogli biti povrijeđeni da su se ljudi kojima ste vjerovali ispostavili nedostojni povjerenja? Ili da je samo neki mali detalj situacije bio drugačiji? Koliko puta ste riskirali znajući da riskirate? Možete li zaista živjeti a da uvijek igrate na 100% sigurno?
Iz potrebe da izbjegnemo vlastite strahove, često puta žrtvama nanosimo bol, ljudima koji već dovoljno pate. Čime indirektno dozvoljavamo nasilje i relativiziramo nesretan događaj.
Istina, ne možemo izbjeći uključivanje obrambenih mehanizama, ali ih možemo prepoznati i podsjetiti se o čemu se radi. Možemo svjesno prizvati dijelove sebe koji su suosjećajni i odgovorni.
Pokušajte, naprimjer, zamisliti da se određena nesreća dogodila vašoj kćeri ili sinu, bračnom partneru, najboljoj prijateljici… kako biste tada razmišljali? Što bi učinili? Ovakvim pristupom možda možemo ne samo izbjeći da naglas izgovorimo neodgovorne riječi, nego se možda i motivirati da učinimo nešto što bi smanjilo bol unesrećenih ljudi. Okriviti žrtvu je lako. Suosjećanje traži zrelost.
