By Bio je lijep proljetni dan u selu Umčani u Vrgorskoj dolini. Tog 19. travnja 1967. u skromnoj kamenoj kući obitelji Gašpar seoska babica porodila je dječačića za kojeg je odmah bilo jasno da će biti poseban. Naime, rodio se u posteljici, što je i tada kao i danas iznimno rijetka pojava. Starije žene u selu su govorile da se rodio sa srećom, a plod njihova praznovjerja bila je i priča kako to dijete ne može stradati od metka, prenosimo ratnu priču iz Slobodne Dalmacije.
Dali su mu ime Ante, a dječak je stasao u kršnog mladića. Kada je počeo Domovinski rat, nije se dvoumio, a u njemu se iskazao hrabrošću i lukavošću.
Prije početka jedne diverzantske akcije suborcima je pružio svoju čuturu vode i rekao: „Hajmo se sad napiti vode jer nam se više nikada neće ukazati prilika da to zajedno učinimo.“ Nekoliko minuta kasnije jedan je metak pokazao da ga intuicija nije prevarila, ali je pokazao i to da su praznovjerne priče o posteljici bile samo legenda.
Ante Gašpar odrastao je u obitelji Ivana i Danice, zajedno s dvije sestre i dvojicom braće. Svi su dobili nadimke po očevu nadimku Ban, tako je i Ante u selu bio poznat kao Banov. Osobito blizak bio je s 15 mjeseci starijim bratom Matom, koji svjedoči kako je izgledalo njihovo djetinjstvo:
„Nas dvojica bili smo nerazdvojni, kao prst i nokat. Zajedno smo spavali u krevetu. Nije to bio krevet kao danas. Nije bilo madraca, već smo ležali na korubini (op. a. kori) od kukuruza, a osim toga, nismo imali deke, nego smo se pokrivali kozjom kožom. Nije bilo vodovoda, nego smo vodu vadili iz gusterne, grijali smo se na drva koja smo skupljali, a u kući nije bilo WC-a. U tom skromnoj, ali urednoj i lijepoj kući bilo nas je mnogo, s nama su živjeli did Mate i baba Iva te didova sestra. Obitelj se bavila poljoprivredom. Najveći događaj bio je 1975. kada je obitelj kupila traktor s prikolicom i plugovima. Traktor je tako zamijenio konja kojeg smo do tada imali. Mater nas je krstila i odgojila u kršćanskom duhu iako je otac bio u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Kasnije smo se i pričestili i krizmali, a u međuvremenu otac je izbačen iz partije.“
Ante je volio Umčane, život na selu i stare običaje. Od susjeda kovača naučio je kovati, a osobito je volio starinske izraze, kao i tradicionalnu odjeću i obuću. Nakon završetka osnovne škole odlučio je da neće upisivati srednju školu, nego će raditi. Nakon odsluženja vojnog roka u Ohridu u Makedoniji, zaposlio se u luci Ploče kao lučko-transportni radnik. Utovari, istovari i drugi teški fizički poslovi učinili su ga mladićem koji je poprimio „bilderski“ izgled, čega se dobro sjeća brat Mate:
„U mladosti je Ante bio vrlo društven, a najradije bi novac potrošio na dobru spizu. Volio je popiti, pojesti i podružiti se s ljudima. Nije bio alkoholičar, nije pušio cigarete, a volio je sport. Znao je otići i na rijeku koja prolazi kroz selo, gdje bi lovio jegulje koje je potom sam pripremao za jelo. Također, zanimalo ga je oružje, bavio se lovom. Jednom prilikom ulovio je divlju svinju tešku 60-70 kilograma koju je stavio na ramena i sam nosio. Bio je nevjerojatno snažan. Nije bio visok, imao je nešto više od 180 centimetara, ali je bio nabijen, pun mišića. Preko ljeta išli bismo se kupati na rijeku i sjećam se kako je imao V-oblik prsa za koji danas mnogi idu u teretanu da bi ga imali. Ja sam prohodao s jednom djevojkom iz Hercegovine koja je imala sestru blizanku s kojom je prohodao Ante. Sudbina je bila takva da se njih dvoje nisu uzeli, dok sam se ja sa svojom djevojkom oženio i danas smo u braku.“
Brat Mate jako dobro pamti kruh ispod peke koji je Ante znao pripremati na ognjištu, a i njegova „nevista“ Amela sjeća ga se kao vrsnog kuhara:
„On je mene zvao ‘Nevista moja, cviće neubrano‘. Bio je poseban mladić uvijek spreman za šalu. Volio je sa mnom kuhati jela poput sarme, a najviše je volio spremati i jesti ribu ploticu iz naše rijeke Matice. S tim je baš volio počastiti sebe, ali i sve nas. On i Mate bi ribu ulovili, očistili i spremili s krumpirom, onako seljački. Bilo je to prefino! Također volio je spremati i jesti raštiku.“
Demokratske promjene koje su zahvatile društvo 1990. godine nisu se u početku osjetile u Antinoj obitelji, ali nakon što je došlo do pobune dijela Srba u Hrvatskoj protiv novoizabrane vlasti, Ante Gašpar nije se dvoumio. Brat Mate sjeća se tih vremena:
„U šestom mjesecu 1990. ja sam se ženio i u svatovima je Ante nosio jugoslavensku zastavu. Tko je tada mogao pomisliti da će biti rata… Godinu dana kasnije, u šestome mjesecu 1991. on je otišao u Zbor narodne garde i dobio odoru s hrvatskim grbom.“
U Paklinama kraj Vrgorca 28. lipnja 1991. osnovana je 1. satnija ZNG-a Vrgorac, a Ante je bio među prvim njezinim pripadnicima. Nisu imali oružja, ali su imali golemo srce. Vrgoračka satnija u studenom 1991. postala je dio 4. bojne 4. gardijske brigade Hrvatske vojske. Njome je zapovijedao Damir Krstičević koji jako dobro pamti Antu još od djetinjstva koje su skupa proveli u Umčanima:
„S Antom se znam od malih nogu. On je bio nešto stariji od mene, no išli smo skupa u školu i provodili vrijeme kao i druga djeca sa sela igrajući se svega i svačega te pomažući roditeljima u poljoprivredi. Ante je bio vrijedan i radišan, fizički spreman. Nema toga što nije znao napraviti. U slobodno vrijeme bavili smo se i sportom, nije tu bilo nekog treniranja, ali trčati na 100 ili na 1000 metara nikad nije bio problem. Kada sam otišao u srednju vojnu školu u Sarajevo, putevi su nam se razišli, no 1991. opet smo se susreli kada je u 4. brigadu stigla cijela satnija iz Vrgorca – 80-ak momaka, među kojima je bio i Ante. General Jelić ih je sve rasporedio u moju bojnu. Vodio ih je pokojni Stipe Nižić od drniškog preko zadarskog do južnog bojišta i to su bili izvrsni ratnici. Ante je bio hrabar i vrlo operativan. Pamtit ču ga kao poniznog momka koji je uvijek bio spreman pomoći. U ratu je uvijek htio biti prvi. Zbog svega toga bio je osobito omiljen u svojem vodu, pa i cijeloj vrgoračkoj satniji. Svaki put kada sam u selu, otiđem mu na grob, evo i sad sam bio prije nekoliko dana. Najmanje što mogu je zapaliti svijeću takvom heroju.“
Vrgoračka satnija osnivana je u teškim okolnostima. Prvo naoružanje Ante je dobio tek nakon akcije Zelena tabla – Male bare i osvajanja vojnih objekata u Pločama. Prvi teren bio je drniško bojište. Ondje se s Antom osobito zbližio Petar Bradarić:
„Ante je imao posebnu energiju i karizmu. Po karakteru, mentalitetu i razmišljanju odskakao je od nas ostalih. Bio je ispred većine nas sasvim sigurno desetak godina. Iako je bio samo godinu dana stariji od mene, ja sam ga doživljavao ne kao starijeg brata, već kao oca. Iako sam ja bio gradski momak, a on sa sela, odmah smo se zbližili. Takvi ljudi su kao magnet.“
Na drniškom bojištu Ante je pokazao zavidno znanje, Petar Bradarić reći će: “Kao da je imao vojnu izobrazbu.”
„Imao je instinkt za opasnost. Osobito pamtim da je znao po zvuku ispaljenja granate odrediti udaljenost s koje se puca i iz kakvog se oruđa puca. Na položaju u Unešiću gađali su nas rasprskavajućim mecima. Njima su nas gađali s velike udaljenosti, ali kad on prsne, imate dojam da su tu na 10-15 metara. Mi bismo se svi trgnuli, prepali, da nam se nije neprijatelj privukao, a on bi se samo smijao. Baratao je raznim vrstama naoružanja, nekad je nosio snajper, nekad mitraljez, a ponekad kao i u posljednjoj akciji – automatsku pušku.“
Svi suborci pamte isti zanimljiv detalj – Ante je u izvidničke ili diverzantske akcije uvijek išao u opancima, dok su ostali vojnici išli u vojničkim čizmama. Osim ljubavi prema starim običajima, bilo je to i vrlo praktično. Naime, u njima se znatno lakše mogao nečujno približiti neprijatelju na samo par metara. Tako je bilo i u njegovoj posljednjoj akciji koju iz memorije nikada neće izbrisati Petar Bradarić:
„Mi smo njih izviđali 10-ak dana. Znali smo sve o njima. Ante se tu osobito iskazao ležeći ponekad na suncu nepomično i po pola sata na samo 30-ak metara od neprijatelja. Ta akcija nije bila nužna tada, ali smo im htjeli dati do znanja da smo tu i uhvatiti ih opuštene te im nanijeti veliku štetu. Ante je, bez obzira na to što nije bio zapovjednik, sudjelovao sa mom u planiranju akcije i određivanju položaja s kojih ćemo promatrati neprijatelja, s kojih ćemo djelovati po njima, kojim ćemo putem ići, čak je sam odabrao vrijeme kada će biti akcija. Sjećam se dobro da je počela baš kada je njima bio ručak.“
Akcija se odvijala na širem području sela Slipčići kraj Mostara. Jurica Barać, danas čelnik vrgoračke podružnice Udruge veterana 4. gardijske brigade, prisjeća se kako se radilo o izuzetno teškom i nepristupačnu terenu:
„Ja ne znam kako smo mi uspjeli onamo doći. Nije to bilo toliko duboko u njihovu teritoriju, već je bilo jako neprohodno. Pretežito je to bilo nisko raslinje, trnovina i smrič, kamenje. Nije bilo zaklona. U akciji je sudjelovalo 5 grupa po 5 ljudi, a uz to bilo je tu još vojnika koji su nam trebali olakšati izvlačenje. U grupi sa mnom bio je Ante Gašpar. Prije same akcije stali smo predahnuti, a on nam je pružio čuturu s vodom i rekao nam nek se napijemo vode jer nećemo više to imati prilike učiniti zajedno. Kao da je predosjećao smrt.“
Zajedno s Antom u trenutku njegove pogibije bio je Petar Bradarić, koji se još uvijek živo sjeća svakog detalja:
„Nas dvojica bili smo skupa, neposredno ispred neprijatelja, frontalno, najbliže što se moglo doći. Prikrili smo se u šikari i čekali početak akcije. Kada je pokojni Stipe Nižić opalio raketu u njihov bunker, svi smo počeli djelovati. Uhvatili smo ih nespremne, no našao se jedan priseban koji je bio spreman pružiti otpor. Nisam vidio kada je Ante bio pogođen, nego sam, dok sam mijenjao okvir puške, primijetio da se ne miče i leži potrbuške. Dozivao sam ga imenom i pokušao okrenuti, tada sam vidio da je pogođen u glavu. Kada sam shvatio da ga ne mogu podignuti i izvući, uzeo sam njegovu zolju s kojom on još nije djelovao. Opalio sam u njihov bunker i stigao do Pajse i Stanka Gašpara da mi pomognu izvući Antu. Krenuli smo prema mjestu gdje je bio pogođen. No na nas trojicu pucalo je 20 četnika i nismo uspjeli.“
S obzirom na to da je uz sebe imao vojnu iskaznicu, neprijatelj je saznao Antin identitet te je preko sredstava veze zvao hrvatske vojnike da „dođu po Antu“. I doista, hrvatski su vojnici mjesec dana kasnije u operaciji „Lipanjske zore“ oslobodili to područje. Tada se pokazalo da su srpski vojnici Antino tijelo polegli na leđa, polili petrolejem i zapalili. Nakon što je tijelo djelomično izgorjelo, napravili su plitki grob. Tijelo su prekrili granama te ga okružili kamenjem, a iznad humka su postavili križ na koji je obješena Antina krunica koju je imao u trenutku pogibije. Pored humka pronađene su dvije prazne boce petroleja. Antini posmrtni ostaci preneseni su u Čitluk, a potom u Split. Mate Gašpar sjeća se da je ondje na patologiji utvrđeno i to da su u Antu pucali i nakon što su ga ubili. Gubitak brata Mate i danas osjeća i doživljava kao veliku rupu u svome životu:
„Ja sam bio u 156. brigadi i otišao sam na teren u ponedjeljak 4. svibnja prema Čapljini. On je u utorak došao u selo posljednji put. Mimoišli smo se. Rekla mi je žena da je popodne nosio na ramenima moju kćer, a svoju nećakinju Mateu. Sa svima se rukovao, kao da je znao da će poginuti… Rekao je da ga nitko više neće vidjeti, da je to posljednji put da vidi brdo… Dok nisu pronašli njegovo tijelo, nekako sam se u sebi nadao da nije istina, da nije poginuo, da će evo sada doći doma… Pokopali smo ga 17. lipnja u Umčanima. Točno na prvu obljetnicu njegove pogibije, 7. svibnja 1993. dobio sam sina kojemu sam dao ime Ante, koji je, poput svoga strica, danas hrvatski vojnik.“
PIŠE BORNA MARINIĆ
Izvor: Slobodna Dalmacija
