By 
Prije šest godina, na splitsku pedijatriju stigle su ‘dobre vile i vilenjaci’. Oni su tete i barbe pričalice, koje svake večeri provode sat vremena s malim pacijentima, čitajući im najljepše priče prije spavanja. Njihovom pojavom, ni odjel pedijatrije nije toliko strašan, jer zahvaljujući ovim volonterima, u sobama umjesto dječjeg plača, odzvanja smijeh, prenosimo priču Dalmacije danas.
Gotovo pa svake večer tete i barbe pričalice unose radost i nadu u srca djece i njihovih roditelja. Oni su nesebično odlučili podijeliti svoje vrijeme s najranjivijom skupinom kako bi uljepšali njihov boravak i bolnici i stvorili im lijepe trenutke.
Riječ je o projektu koji je do 2016. godine već bio prisutan u nekoliko hrvatskih gradova, a onda je napokon zaživio i u gradu pod Marjanom.
„Projekt je prvo zaživio u Rijeci kojeg je pokrenula udruga Portić. Kako je voditeljica projekta Ana Bilčić tada studirala u Rijeci, tako se pridružila toj prvoj generaciji Teta pričalica, a kada je završila studij, vratila se u Split te je počela volontirati u udruzi Most. Tada je došla na ideju da bi voljela da taj projekt zaživi i u njenom rodnom gradu“, opisuje novinarki Dalmacije danas koordinatorica projekta Saša Šourek.
Edukacija kao preduvjet za volontiranje
Edukaciju je prošlo gotovo tisuću ljudi u šest godina, a trenutno aktivnih volontera je oko 50.
„Nedavno smo imali edukaciju specijalno održanu za studente Medicinskog fakulteta u Splitu. Za njih smo je prilagodili obzirom da već imaju određena znanja i iskustva s ponašanjem na bolničkom odjelu. Sad aktivnih imamo 15-ak studenata koji redovno posjećuju bolnicu i čitaju priče.
Inače, edukacije provodimo dva puta godišnje te smo trenutno u planovima edukacije za nove volontere koja će se održati, nadamo se u travnju“, govori nam Saša.
Upravo je dvodnevna edukacija preduvjet da biste mogli postati teta ili barba pričalica te volontirati na dječjem odjelu. Zanimalo nas je je li stručna sprema bitna.
„Nikakva stručna sprema nije bitna, imamo različite profile ljudi, od umirovljenika do studenata, raznih zanimanja. Ono što je uz edukaciju preduvjet je da imaju minimalno 18 godina, da nisu kažnjavani i potvrda od lječnika da ne boluju od psihičkih ili zaraznih bolesti kako ne bi ugrozili skupinu s kojom volontiraju, a to su bolesna djeca.
Sve ostalo što je važno je dobra volja, želja i ljubav da se u ovaj projekt upuste“, pojašnjava koordinatorica projekta.
„Djeca nas dočekuju na hodnicima“
Djeca s nestrpljenjem iščekuju dolazak teta i barbi pričalica. Sat vremena provedenih s njima donosi im bijeg od traumatičnog bolničkog boravka, stoga se volonteri trude da im boravak u bolnici bude lakši, ostavljajući trajne uspomene u njihovim srcima.
„Djeca izvrsno reagiraju na tete i barbe, nakon godina rada, sada nas već dočekuju na hodnicima, Svakodnevnica na bolničkom odjelu za njih je traumatična i stresna, pa im je ovih sat vremena, od 19 do 20 sati bijeg u svijet mašte i igra.
Trudimo se da im boravak u bolnici bude lakši te da boravak u bolnici ne pamte kao traumu, nego da se sjećaju nas i lijepog momenta koji su s nama proveli“, navodi Saša.
„Roditelji su prestrašeniji od djece“
I dok tete i barbe pričalice čitaju priče, razgovaraju s djecom ili zaigraju neku društvenu igru, za to vrijeme roditelji koji su cijeli dan proveli uz bolesnički krevet svoga djeteta imaju priliku izaći, popiti kavu, pojesti nešto, jednostavno razbistriti glavu.
„Roditelji nam s punim povjerenjem prepuste djecu dok se odmore ili obave neke stvari koje inače ne mogu jer su 24 sata u bolnici. Oni su još više prestrašeniji od djece, pa barem na sat vrremena se mogu posvetiti sebi. Njihova zahvalnost je ponekad i veća nego dječja“, govori naša sugovornica te ističe izvrsne suradnje s KBC-om koja im je omogućila da realiziraju ovaj projekt.
„Imamo sjajnu suradnju sa splitskom bolnicom, puni su razumijevanja i jako otvoreni za nove prijedloge. Osim toga imamo izvrsnu suradnju i s Gradskom knjižnicom Marka Marulića koja je svim našim volonterima omogućila besplatan upis u knjižnicu i posuđivanje knjiga na dječjem odjelu. Osim toga, izuzetnu podršku u svemu imamo od udruge Most“, navodi.
Na edukacijama, volonteri stječu smjernice, primjere i savjete, no nakon toga svaki volonter samostalno osmišljava svoj program tijekom volontiranja, no unatoč priprema uvijek se prilagođavaju dječjim željama i trenutcima.
Tim predanih volontera redovito posjećuje splitsku bolnicu, čak četiri puta tjedno – ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i subotom od 19 do 20 sati.
„Odlučili smo da maksimalno tri volontera po večeri posjećuju bolnicu, a kako bi osigurali uključenost svakog djeteta, volonteri idu po sobama jer ima djece koja nisu mobilna, stoga ne želimo da oni busu zakinuti“, kazuje nam Saša.
„Zna biti i emotivno teških i zahtjevnih situacija…“
Naša sugovornica nam je za kraj ispričala svoje iskustvo.
„Svaki odlazak u bolnicu je poseban i svaki me toliko ispuni da kada izađem iz bolnice hodam pola metra iznad zemlje. Koliko god mislimo da mi njima puno dajemo, tek kad krenete volontirati s takvom djecom shvatite da su oni vama u tih sat vremena dali puno više nego mi njima“, priča nam.
Ističe kako su joj tinejdžeri posebno simpatični.
„Na odjelu su djeca od 0 do 18 godina, a tinejdžere je ipak malo teže pridobiti u startu da se otvore za opciju druženja. No, jednom kad se otvore, s njima je turbo zabavno.
Imala sam zaista svakakve situacije, od toga da su mi radili frizure, da smo raspravljali o školi, momcima, curama, svega je tu bilo i to su tako predivni trenutci.
Manja djeca odmah nam skoče u krilo i žele slušati priče. Mnogi su me pitali kako mi nije teško, to su ipak bolesna djeca. Zna biti i emotivno teških i zahtjevnih situacija, ali trudimo se u glavi napraviti klik, jer mi tih sat vremena djeci idemo uljepšati dan. Ne možemo im pomoći što se tiče zdravstvenog stanja, ne možemo ih puno ni utješiti jer za to imaju svoje roditelje ili skrbnike, stoga smo mi tu isključivo da im probamo uljepšati taj boravak.
Iako zna biti teško, ono što napravimo donosi nam mir“, zaključila je Saša Šourek.
A mir u ovoj divnoj splitskoj priči pronašla je i Sašina kolegica, volonterka Katarina.
“U ovaj projekt sam se uključila kada mi je bilo jako teško jer sam izgubila bliskog člana obitelji. Upravo su odlasci u bolnicu djelovali ljekovito za mene jer moja zadaća nije bila liječiti niti skrbiti o nekome, već čitati priče, igrati se, zabaviti djecu i uljepšati im boravak”, kazala nam je volonterka ističući da svaki volonter ima osobne motive zašto se uključuje u ovaj projekt koji je njoj obogatio život, piše Dalmacija danas.
