By 
Prenosimo tekst gospodina Ante Barbira sa portala Dalmacija danas.
Mnogobrojni prijatelji i poznanici iz Ploča i ostalih mjesta iz Neretve skrenuli su mi pozornost na neke od izjava pojedinih članova vodstva nogometnog kluba Jadran Luka Ploče u kojima je uoči odigravanja kup utakmice protiv Hajduka 31. listopada 2023. godine naveden čitav niz pogrešnih i neistinitih podataka koji se odnose na povijest pločanskog kluba, njegov osnutak i izgradnju prve nogometne infrastrukture i, posebice, ulogu moje malenkosti i moje obitelji u svemu tome. Osjetio sam stoga dužnost da kao predvodnik skupine koja je ravno prije 53 godine osnovala i organizirala klub i izgradnju prve nogometne infrastrukture u Pločama iznesem pravu istinu o povijesti kluba koji se danas zove Jadran Luka Ploče.
Anno Domini 1959.
Jedna od netočnih tvrdnja odnosi se na godinu osnutka kluba prema kojoj je Jadran Luka Ploče osnovan 1959. godine, pri čemu se posebno ističe ključna uloga moćne obitelj Barbir iz koje je najstariji brat Jure bio i prvi predsjednik. Tvrdnja da je „obitelj Barbir bila ključna“ je nepotpuna i u svojoj biti netočna, kao što je netočna i tvrdnja da je prvi predsjednik kluba (1959. godine) bio Jure Barbir, moj najstariji brat. Jedini od članova moje obitelji koji je bio „ključan“ za pokretanje prvog nogometnog kluba u Pločama 1959. godine bio je moj stariji brat Zvonimir, moj najstariji brat Jure ne samo što nije bio prvi predsjednik, kako se pogrešno tvrdi, on čak nije bio ni član Upravnog odbora. Prvi predsjednik prvog nogometnog kluba u Pločama bio je Mate Batinović, što je sve crno na bijelo zapisano u zapisniku osnivačke skupštine održane u kinu „Prišnica“ 18. srpnja 1959. godine.
Početak borbe za stariju prošlost
Neutemeljeni narativ da je nogometni klub Jadran Luka Ploče osnovan 1959. godine počeo se intenzivnije nametati 2009. godine kad je u Pločama održana proslava u „čast pedesete godišnjice postojanja kluba“. Ja sam u to vrijeme bio na službi u Americi i za taj sam performans prvi put čuo od Bobe Krstičevića tek nakon povratka u Hrvatsku i odlaska u mirovinu, otprilike prije sedam-osam godina. I sam Bobo čudio se tom neobičnom performansu, pitajući se kako je moglo doći do toga da se kao godina osnutka kluba proglasi 1959. a potpuno ignorira 1970. godina kada je održana osnivačka skupština današnjeg kluba koji je u međuvremenu imenu dodao i naziv svojega sponzora Luke Ploče. Posvetivši se te proljećarske godine osnivanju kluba i izgradnji igrališta, ograde i svlačionica, nitko od nas nije niti u snu pomišljao na bilo kakva priznanja i slavu, bilo nam je dovoljno osjetiti ponos da smo iz ničega stvorili nešto dobro i korisno za naš grad pa sam Bobi rekao da je borba za stariju prošlost obična budalaština i više se time nisam zamarao. Sličnu vrstu borbe za stariju prošlost NK Dinama, usput rečeno, vodio je i consigliere Mamić kad je 2011. godine priredio spektakularnu (u HNK-u) proslavu 100. obljetnice kluba premda je Dinamo utemeljen tek 1945. godine. U međuvremenu je i samo vodstvo Jadrana prihvatilo narativ o starijoj prošlosti kluba što se moglo vidjeti i tijekom izravnog televizijskog prijenosa kup utalmice protiv Hajduka kad se na metalnoj ogradi – sagrađenoj još u „moje vrijeme“, prije punih 53 godine – mogla vidjeti velika metalna oznaka s brojem 1959. A maglu koja se posebice naglo počela širiti na performansu iz 2009. godine veoma je jednostavno rastjerati, dovoljno je navesti samo najbitnije podatke temeljene na vjerodostojnim svjedočenjima i izvornoj dokumentaciji.
Raspad i gašenje kluba osnovanog 1959. godine
Osnutak nogometnog kluba organizirao je u srpnju 1959. godine moj stariji brat Zvonimir, osebujna i svestrana ličnost, nogometaš i trener, dugogodišnji nastavnik hrvatskog jezika i povijesti u Osnovnoj školi u Pločama. Igralište je bilo na pijesku u pločanskoj teretnoj luci, stvrdnutom od morske plime, bez ikakvih svlačionca, igrači i suci snalazili su se kojekako. Nakon otprilike tri godine, Luka Ploče počela se širiti i kad je stvorena carinska zona s ogradom klub je izgubio svoje igralište, jedinu ravnu površinu na kojoj se tada mogao igrati nogomet u Pločama. Tako je klub utemeljen 18. srpnja 1959. godine bez igrališta jednostavno nestao, ugasio se sam od sebe. Redovito sam igrao i ja za prvu momčad u mješovitoj hercegovačko-dalmatinskoj ligi sve do odlaska na studije.
Osnivanje ONK Jadrana 1970. godine
Nije da moj brat Zvonimir nije pokušao organizirati izgradnju drugog igrališta, no nije išlo. Okolnosti mu nisu išle u prilog i moj brat je jednostavno morao odustati. Osam godina nakon raspada kluba, početkom 1970. godine, jedna me skupina mladih nogometnih amatera, (Ivić Čupić, Tomi Beidenegl, Marević, Ante Štrbić, Smiljan Šunjić, Miro Jurišić, Stipe Kraljević, Željko Dugandžič, Giljević, Ranko Stamenković, i drugi) nagovorila da stanem na čelo inicijative za osnivanje nogometnog kluba i organizaciju izgradnje igrališta. Inicijativni odbor sazvao je osnivačku skupštinu koja je održana 10. travnja 1970. godine u Domu kulture, bivšem Domu JNA. Za prvog predsjednika kluba izabran je Martin Čopo, moj bivši suigrač i direktor jednog poduzeća, prvi tajnik bio je Slobodan Jakić, koji je kao upravni pravnik obavio lavlji dio administrativnih poslova. Unatoč otporu mlađih snaga, na osnivačkoj skupštini uspio sam većinu uvjeriti da u znak poštovanja prema pionirima organiziranog nogometa u Pločama ime novom klubu bude Omladinski nogometni klub Jadran. Jedini od „moćne obitelji Barbir“ koji je 1970. godine sudjelovao u osnivanju, organiziranju izgradnje igrališta s ogradom i svlačionicama i vođenju kluba bila je moja malenkost. Pater familias Mijo bio je već duboko u mirovini, najstariji brat Jure već se bio preselio u Split, brat Ivo nije nikad bio više od povremenog gledatelja utakmica u Pločama, i konačno brat Zvonimir tih je godina bio u nemilosti lokalne politike i bio je dovoljno mudar da se od novoga kluba drži što podalje da nama mlađima ne bi „kvario“ posao. Moja malenkost je kao (obični) gimnazijski profesor svoju „moć“ crpila isključivo iz predane aktivnosti na okupljanju mladeži i organiziranju kluba, njegovu vođenju i izgradnji prve nogometne infrastrukture.
Izgradnja igrališta
Jedino mjesto povoljno za izgradnju igrališta bilo je ono koje je osam godina ranije na umu imao i moj brat Zvonimir, močvarno područje iza željezničkog i autobusnog kolodvora, koje je prethodno bilo nasuto stijenama iz obližnjeg brda Zminjac.Valjalo je najprije to neravno stijenje zasuti i poravnati pijeskom (pržinom), potom sve prekriti plodnom zemljom dovezenom u kiperima i teretnim kamionima s državne zemlje u obližnjoj Banji, izravnati sve ponovo valjkom i pripremiti za sijanje trave. Travu su posijali radnici Komunalnog poduzeća „Izvor“ iz odjela za održavanje gradskog parka i ostalih zelenih površina, a njima je rukovodio Joze Batinović, poljoprivredni tehničar i moj daljnji rođak iz Banje. Travu smo zalijevali kako smo stizali, kad je tko mogao, te je ubrzo mjesto koje je još na proljeće te godine bilo goli kamen zazelenilo na opće veselje, a ja svako malo brojio nove vlati zelene trave. Potpuno je, stoga, pogrešna tvrdnja da je prva trava na igralište dovezena iz Grahova 1972. godine uoči prijateljske utakmice protiv sarajevskog Željezničara. Istovremeno smo sagradili i betonsku ogradu (Nikola Grgurinović Šamija, Rato Žderić Kauboj i Ante Šarić, građevinski poduzetnik). Visoku metalnu ogradu na betonskom zidu napravili su stručnjaci korčulanskog poduzeća „Greben“ a golmanska vrata su nekoliko dana prije otvaranja igrališta napravili i postavili ljudi iz poduzeća „Brodometal“, direktor kojega je bio i naš član Uprave Ante Karamatić. Crte na igralištu postavili smo Mate Krstičević i ja, uz pomoć njegovog teodolita, dan uoči prve utakmice na novosagrađenom igralištu. Nije to bio nimalo lak zadatak, kako bi neupućeni mogli brzopleto zaključiti. Sapienti sat!
Prva utakmica i izgradnja svlačionica
Prvu utakmicu na novosagrađenom travnatom igralištu odigrali smo sredinom jeseni 1970. godine protiv naših starih rivala NK „Neretve“ iz Metkovića, koja se te sezone natjecala u jugoslavenskoj Drugoj ligi. Izgubili smo pred većim brojem gledatelja iz oba grada, koji nisu mogli vjerovati da je sve to izgrađeno na golim stijenama u nepunih pet mjeseci uz minimalne financijske i materijalne troškove. Dok uskoro nismo sagradili klupske svlačionice, koristili smo drvenu baraku tadašnjeg Prihvatnog centra za maloljetne osobe, udaljenog dvjestotinjak metara od samog igrališta, kojim je rukovodio Ratko Giljević, također član Uprave. Vlastite svlačionice od bloketa sagradili su radnici Građevinskog poduzeća iz Ploča po nacrtima dvojice građevinskih tehničara, Mate Krstičevića, oca braće Krstičević, i Ivice Franičevića iz Opuzena zaposlenog u Pločama. Rad ove dvojice građevinskih tehničara uvelike mi je pomogao da se snađem u poslovima s kojima sam se prvi put suočio tada i nikad više. Legendarni Mili Jurišić postao je ekonom i čuvar (svega i svačega), uz minimalnu naknadu koju smo si mogli priuštiti.
Početak natjecanja u Dalmatinskoj ligi
Već u godini osnivanja i izgradnje igrališta primljeni smo u Dalmatinsku ligu – Jug i sezonu 1970./71. završili na posljednjem mjestu. Od ispadanja u niži rang natjecanja spasila nas je odluka Nogometnog saveza da se liga s 10 klubova proširi na 11. Narednu sezonu, 1971./72. znatno smo se popravili, uglavnom zahvaljujući golmanskom i trenerskom pojačanju iz „Neretve“, Uzeiru Srni, kojega sam za jedno popodne u vrtnoj restauraciji „Narone“ u Metkoviću uspio nagovoriti da prijeđe kod nas pod veoma povoljnim uvjetima za naš klub: priznavali smo mu putne troškove iz Metkovića i plaćali više nego skromnu hranarinsku doznaku, kako se to tada zvalo. Trener i golman Uzeir, čiji se sin Darijo tada još nije bio rodio, bio je jedan od najboljih i najdobrodušnijih ljudi koje sam ikad upoznao. Hvala mu na svemu. Na kraju smo bili šesti, ispred klubova s daleko većim natjecateljskim stažom.
Pasivne kamate – zašto nismo morali „džaba krečiti“
Izgradnje prve nogometne infrastrukture – ponavljam, prve, koja, evo, traje sve do danas – ne bi bilo da nismo imali razumijevanje svih tadašnjih čimbenika našega grada, posebice čelnika gotovo svih poduzeća u Pločama, pri čemu želim istaći ulogu jednog velikog i nadasve dobrog čovjeka koji se zvao Zdravko Sršen, dugogodišnji direktor Komunalne banke u Pločama. S polupraznom klupskom blagajnom mogli smo pristupiti samo onim radovima koje nismo morali plaćati gotovim novcem. S direktorom Gimnazije Petrom Alfirevićem dogovorio sam da učenici praktični dio nastave, propisan tadašnjim školskim programom, obave na igralištu te je u nepuna dva tjedna iskopan kanal kao temelj za izgradnju betonskog zida i metalnu ogradu. Tvrdnja da su igralište napravili srednjoškolci je ne samo netočna nego i ridikulozna, a ništa pristojnije nije ni objašnjenje da je „inicijator bio profesor Barbir.“ Inicijator čega? Kopanja kanala! Autor te besmislice o srednjoškolskim graditeljima igrališta u to je vrijeme bio tek golobradi četrnaestogodišnji junior kojemu sam, zajedno sa slavnijim bratom Mišom, bio prvi nogometni trener. Mišo je ubrzo prešao u Neretvu iz Metkovića, Bobo je ostao s nama u Pločama i postao standardni stoper u juniorskoj momčadi koja je pod mojim vodstvom tih godina dospjela u finale kupa za Dalmaciju u kojemu smo nepravedno izgubili od Hajduka s rezulatatom 1:0, nakon što nam je poništen regularni gol. Najmanje polovica tadašnjih juniora splitskih Bijelih, koje je vodio legendarni igrač Krešimir Arapović Klipe, uskoro su postali standardni prvotimci.
I to je bilo to, za sve druge radove i potrebe – cement za betonsku ogradu i blokete za izgradnju svlačionica, električne i vodovodne instalacije, žičana ograda, cjelokupna nogometna oprema za dvadesetak igrača – valjalo je nabaviti novac. Probao sam sve moguće, antišambrirao, rekao bi veliki Krleža, svaki ubogi dan kod direktora svih pločanskih poduzeća, no novca niotkuda. Videći me kako se svakim danom sve više vrtim u krug, Nikola Raguž, ekonomist u Komunalnoj banci i ujedno član uprave kluba, jednoga me dana povuče u stranu i uvjerivši se da nas nitko ne čuje, prozbori da se jedino rješenje naših novčanih problema može naći u mjesnoj banci koja na svom računu ima oko 4 milijuna dinara pasivnih kamata i da uprava banke na čelu s direktorom Zdravkom Sršenom može bez ikakvih poteškoća taj novac donirati našemu klubu. Financijski potpuno nepismen, nisam ni tražio od Raguža da mi pojašnjava što su to pasivne kamate, bilo je dovoljno da mi kaže da bi u slučaju povoljne odluke na račun našega kluba veoma brzo legao taj toliko potreban novac, bez kojega bi se sve ono što smo do tada napravili moglo podvesti pod onu čuvenu da smo „džaba krečili“. Već slijedećeg jutra, prije početka nastave u Gimnaziji, u kojoj sam predavao engleski i talijanski, pokucao sam na vrata direktora Sršena, ukratko ga upoznavši s razlozima mojega posjeta. Naš razgovor završio je puno optimističnije nego što sam očekivao, s obećanjem da će se zahtjev ONK „Jadrana“ razmotriti a odluka donijeti u razumnom roku.
Direktoru Sršenu „dao“ sam nekoliko dana da na miru razmotri našu molbu i donese odluku a onda nastavio svako ubogo jutro, prije početka nastave na mojoj školi, antišambrirati pred njegovim uredom u banci, često razgovarajući s njim u prolazu, onako s nogu. A onda mi je odjednom palo na pamet da bi bilo mudro dovući ga na „lice mjesta“ pa sam ga jednoga lijepoga dana na kraju radnog vremena doslovce zaskočio i ugurao u moju plavu Bubu i odveo ga da se sam uvjeri u ono što smo uspjeli napraviti u ne više od dva mjeseca. Premda je iskazao zadovoljstvo onim što je zatekao na mjestu na kojemu je do jučer bila neretvanska močvara zasuta kamenim gromadama, ja sam nastavio svoje jutarnje antišambriranje pred njegovim uredom sve dok me jednoga dana nije osobno nazvao i rekao da je odluka donesena i da će 4 milijuna tadašnjih dinara sutradan biti prebačeno na naš račun. Da nije bilo tog pločanskog bankara, i danas sam uvjeren, ispalo bi da smo „džaba krečili“. Naredne sam ga godine uspio uvjeriti da pristane biti predsjednikom našega kluba kojim je nastavio uspješno rukovoditi i nakon što sam ja svoje mjesto prepustio mlađima. Umro je 2014. godine u svojoj devedesetoj godini i pokopan u rodnim Blacama. Hvala ti, šjor Zdravko, ne samo na pasivnim kamatama, bez kojih ne bismo uspjeli napraviti sve ono što i danas stoji tamo gdje smo ga mi sagradili, spriječivši tako da se klub opet raspadne i ugasi kao što se ugasio onaj prije njega. Umrao – kako bi se znao našaliti moj stariji brat Zvonimir.
Mentalna akrobatika
Aktualnom vodstvu kluba, posebice braći Krstičević, kao njihov prvi trener – a odlikašu Miši i profesor na Gimnaziji u Pločama – od srca želim da nastave uspješno voditi klub u čijem sam osnivanju i izgradnji prve nogometne infrastrukture aktivno sudjelovao zajedno s drugim nogometnim pionirima prije punih 53 godine. Moje iskrene želje neće umanjiti nikakvi neistiniti narativi o počecima organiziranog nogometa u našemu gradu. Volio bih jedino da se i oni jednoga dana upitaju kakva je to mentalna akrobatika uspjela današnji nogometni klub (Jadran Luka Ploče) vezati isključivo s klubom koji se tri godine nakon svojega osnutka 1959. godine raspao i prestao postojati, a s druge strane potpuno ignorirati sve ono što se dogodilo 1970. godine nakon osnivačke skupštine Omladinskog nogometnog kluba Jadran, uključujući i izgradnju prve nogometne infrastrukture koja je omogućila uspješan rast i napredak kluba sve do današnjih dana.
Jerbo, onaj tko jednom prihvati matricu takve akrobatike može s velikom vjerojatnošću očekivati da će se jednoga dana naći netko tko će zaroniti u još dublju (stariju) prošlost te klub utemeljen 1959 godine (koji se raspao nakon samo tri godine) i klub utemeljen 1970. godine (koji se nije nikad raspao već od tada uspješno djeluje i dan danas) jednostavno preskočiti i sve vezati za klub „Biokovo“ utemeljen u Pločama 1948. godine (koji se također davno raspao i umrao).
