By 
Nesnosno vrući dani su oko nas i pred nama, a svi oni sretnici koji imaju mogućnost uživati u blagodatima klime, trebali bi unisono pjevati pjesmu zahvale jednom od najvećih genijalaca u povijesti čovječanstva.
Naravno, riječ je o izumitelju moderne klime, dr. Willisu Carrieru, a ako mislite da pretjerujemo, najvjerojatnije nikada niste iskusili čari nekog jeftinog drndavog ventilatora koji vas posljednjim snagama pokušava obraniti od nesvjestice na plus 40. Klima je jedan od najvećih izuma 20. stoljeća i ne bismo je smjeli uzimati zdravo za gotovo.
Upravo zato bitno je prisjetiti se američkog inženjera koji je još 1902. izumio sustav hlađenja koji, uz očekivane razlike koje dolaze s napretkom tehnologije, koristimo i danas. Ipak, valja spomenuti da prvotna namjena nije bila rashladiti ljude, već pregrijane strojeve u tiskarama, ali i da ideja o korištenju vode ili drugih tekućina kako bi se osvježio zagušljivi prostor nije potekla od Carriera.
Klima-uređaji prije klima-uređaja
Naime, otkad je čovjek prvi put izjavio “prokleto je vruće, trebali bismo se nekako rashladiti”, postoje i pokušaji da se određeni prostor rashladi. Prvi takav sustav stvoren je još u starom Egiptu, gdje su ljudi vješali vlažnu tkaninu preko ulaza u kuće kako bi smanjili temperaturu i ovlažili suhi pustinjski zrak.
Nedugo nakon toga i Rimljani su stvorili primitivni sustav hlađenja uz pomoć svojih akvadukta koji bi tjerao hladnu vodu kroz cijevi u kućama, što bi kao posljedicu imalo osjetno smanjenje temperature u zagušljivim prostorima.
No, tek se 1758. javljaju prvi tragovi koncepta moderne klimatizacije, a iza svega stoje američki državnik i izumitelj Benjamin Franklin i profesor s Cambridgea John Hadley koji su započeli eksperimentirati s rashladnim učincima pojedinih tekućina. U prijašnjim istraživanjima Franklin je otkrio da su rashladna svojstva tekućina povezana s time koliko brzo isparavaju. On i Hadley počeli su koristiti mjehove kojima bi spuštali temperaturu, a Franklin je u svom dnevniku zabilježio da postoji mogućnost da se smrznete čak i na vruć ljetni dan.
Do tog je zaključka došao i britanski izumitelj Michael Faraday koji je 1820. eksperimentirao s tekućim amonijakom koji bi isparavanjem rashladio njegov laboratorij.
Nekoliko desetljeća kasnije američki liječnik John Gorrie stvorio je stroj kojim je hladio svoje pacijente oboljele od žute groznice. Njegov stroj koristio je kompresirani zrak i vodu kako bi stvorio otvoreni sustav hlađenja. Svoj “stroj za hladni zrak” patentirao je 1851. i to je bio ujedno i prvi patentirani izum koji je nalikovao modernim klima-uređajima.
A onda se pojavio On
Međutim, sve do 1902. ne možemo govoriti o klimama kakve danas poznajemo. Te godine mladi inženjer Willis Carrier dobio je zadatak da stvori sustav hlađenja u bruklinskoj tiskari Sackett-Wilhelms Lithographing and Publishing Company, gdje su zaposlenici muku mučili s vlagom koja je onemogućavala kvalitetno korištenje boje kod višebojnog tiskanja.
Do 1903. Carrier je dizajnirao sustav koji bismo najbolje mogli opisati kao hladnjak bez kućišta. Sredstvo koje se koristilo za hlađenje bio je amonijak koji bi prolazilo kroz isparivač pa bi se topli zrak koji prolazi preko isparivača hladio, a rashladne zavojnice smanjivale bi vlagu dok bi se hladni zrak, istovremeno, širio ventilatorom.
Iako je Carrier izumitelj klima-uređaja, termin “air conditioning” skovao je inženjer Stuart Cramer koji je sličan uređaj izumio kako bi rashladio tvornice tekstila.
Ovi uređaji isprva su se koristili u tvornicama, a tek 1914. instalirana je prva klima u domu milijunaša Charlesa Gatesa iz Minneapolisa koji je Carriera angažirao da klima-uređajem opremi jednu njegovu vilu.
Od 1925. počeo je ubacivati klime i u kinodvorane diljem Amerike, a u sljedećih pet godina klimama je opremio više od 300 dvorana u koje su ljudi, prije nego što su klime postale standard, dolazili po spas od nesnosnih vrućina. U nadolazećem desetljeću mnogi su se okoristili ovim izumom pa su prilično nesigurni i opasni uređaji (zbog amonijaka) instalirani diljem Amerike.
Nažalost, Velika depresija i Drugi svjetski rat značajno su usporili masovnu proizvodnju klima-uređaja, ali nakon rata na usavršavanju uređaja radila je vojska inženjera. Širenje je teklo sporo jer do 1965. klime je imalo tek 10 posto američkih kućanstava. Do 2007. ta se brojka popela do 86 posto.
I dok su klime postale sigurnije za korisnike, izuzetno su štetne za okoliš pa mnoge organizacije traže da se zaustavi masovna proizvodnja. Ne treba posebno isticati da te organizacije ne nailaze na simpatije velike većine onih koji najiskrenije uživaju u niskim temperaturama dok se ostali kuhaju i tješe da su ekološki osviješteni.
Bilo kako bilo, Willise Carrieru, hvala ti.
