GradIzdvojeno

PRIČE O USPJEHU Pavo Orepić: „U malim gradovima poput Ploča postoje ljudi s velikim idejama“

0

Ima svega 30 godina, a iza njega su već golema znanstvena postignuća.

Riječ je o Pavi Orepiću, uspješnom Pločaninu koji je sa svojim timom na sveučilištu École Polytechnique Fédérale de Lausanne u Švicarskoj, na kojem je doktorirao kognitivne neuroznanosti, napravio potencijalno značajan iskorak ponajprije u razumijevanju uzroka haluciniranih glasova, koji se učestalo pojavljuju kod pacijenata s dijagnozom shizofrenije, a potom i njihovu suzbijanju.

Naš sugrađanin iz dijaspore za godišnjak Grada Ploča govorio je o tome na čemu je točno radio posljednjih godina, koje su mu ambicije za budućnost te po čemu pamti školovanje u Pločama.

„Zašto ljudi čuju glasove kada nema stvarnih govornika – nerazjašnjen je misterij. U srži problema nalazi se nemogućnost razlikovanja svojega od tuđih glasova. Vodeća je teorija da, kada haluciniraju, zapravo razmišljaju te da svoje misli pridružuju nekom drugom, stoga je i nama bila uporište“, rekao je Orepić.

Razvili su tako eksperimentalnu metodu kojom su, koristeći tehnologiju, uspjeli izazvati blage halucinacije kod zdravih ljudi kako bi identificirali moždane procese koje prouzrokuju.

Znanstvenik je potom predstavio polazišnu ideju u potrazi za povezanošću između haluciniranog i vlastitog glasa.

„Poznat je neugodan osjećaj kad čujemo svoj glas na snimci. Percipiramo ga dubljim no što on zvuči drugima zato što ga ne čujemo samo kroz zvučnu provodljivost, već i koštanu. Kada se pak vratimo teoriji o haluciniranju, ideja je bila provjeriti što uopće znači čuti samog sebe“, pojasnio je.

Alat za to bile su im slušalice koštane provodljivosti kroz koje zvuk ulazi preko kostiju u unutarnje uho, a istovremeno se čuju zvukovi svega uokolo.

Ispostavilo se da ljudi uistinu bolje sami sebe prepoznaju kad se čuju kroz njih, odnosno da je razlog zašto sebe ne prepoznaju koštana provodljivost.

Njegov je doprinos itekako prepoznat u znanstvenim krugovima. Doktorat Pave Orepića bio je nominiran za najbolji doktorat godine u Švicarskoj.

Osvojio je nagradu i na svjetski poznatom natjecanju u predstavljanju doktorata neznanstvenoj publici „My thesis in 180 seconds“. Inače, posvetio ga je djedu, svom najvećem uzoru, po kojem je dobio ime i koji ga je podučio prvim slovima.

Nakon što je utabao put za moguću revoluciju u daljnjem istraživanju shizofrenije, upustio se u nove izazove. Kao postdoktorand na Sveučilištu u Ženevi istražuje govor. Dizajnira eksperimente na epileptičarima kojima su implantirane elektrode u glavu.
„Glavni je razlog iz kojeg premalo znamo o mozgu nepostojanje tehnologije kojom ćemo vidjeti unutar njega. Kod pacijenata kojima se iz kliničkih razloga mora staviti elektroda u mozak možemo direktno promatrati moždanu aktivnost. Moj je posao analizirati signale i zapažati koji dio procesuira koje mehanizme govora“, obrazložio je.

Vjeruje kako u malim gradovima poput Ploča i malim državama poput Hrvatske postoje ljudi s velikim, perspektivnim idejama, ali stava je kako na njihovu uspješnu realizaciju nezanemarivo utječu i drugi faktori. Ponajprije je aludirao na raspoloživa financijska sredstva, ali se referirao i na protok informacija koji je u inozemstvu intenzivniji.

„U Ženevi je velik fokus na neuroznanosti pa imam priliku upoznati ljude s relevantnim znanjima koji stižu iz cijeloga svijeta te tako dobiti i nove ideje. Slično je i s pacijentima s implantiranim elektrodama. Budući da su rijetki u svijetu, teško je do njih doći. Počelo se to raditi i u Hrvatskoj, ali je potrebno napraviti čitav setup. Ne znači da je nemoguće, ali je potrebno više inicijalnog rada“, ustvrdio je.

Sukladno iznesenom, zasad nema plan povratka u Ploče, ali je izrazio ambiciju povezivanja s hrvatskim institucijama. Uspostavio je već svojevrsnu kolaboraciju s FER-om i bolnicom Vrapče u Zagrebu, a u tijeku su i razgovori s Rebrom. Postignuća su mu odjeknula i u javnosti. Nedavno je tako ugledni The New York Times objavio intervju s Orepićem. No, generalno znanost ne puni medijske stupce u mjeri u kojoj to uspijeva, primjerice, sportu ili pak glazbi.

„Ljude ne zanima pretjerano što se događa u mozgu – možda je, dakle, do tema. Velik bi kontributor mogao biti i to što znanstvenici ne znaju nužno iskomunicirati cijelu priču. Treći je razlog možda spor razvoj akademskog svijeta, što zasigurno oduzima neki spark“, komentirao je.

Ipak, za poticanje mladih na bavljenje znanošću, smatra Pavo Orepić, u Pločama postoji provjeren recept.

„Profesori su vrlo rado poticali ambicije svih učenika kroz dodatne aktivnosti kao što su natjecanja. Budući da je u međuvremenu tehnologija znatno napredovala, danas je to vjerojatno jače“, zaključio je te savjetovao da nastave involvirati nove generacije u programe što različitijeg sadržaja te da razvijaju potrebnu infrastrukturu.